Između dva betona: Moja „real estate“ priča od Njujorka do Beograda

Njujork, 2005.

Kada sam  sleteo na aerodrome JFK nisam imao pojma šta će se sve desiti i kuda će me duh Njujorka odvesti.

Došao sam da studiram – pun energije, radoznao, i pomalo naivan — kao što i treba da budeš kad imaš dvadesetak godina i glavu punu ideja. Nije bilo ni velikih planova, ni rezervnog scenarija. Samo jak osećaj da „nešto hoću“ i da će to „nešto“ verovatno uključivati mnogo hodanja, pokušavanja i učenja.

Prva stvar koju sam naučio je da u Njujorku sve možeš da budeš – ali da ćeš za to morati brzo da naučiš da hodaš (čitaj: trčiš) i još brže da pričaš.

Sve je brzo. Ljudi brzo koračaju, brzo odlučuju, brzo te puste da odeš ako ne znaš šta radiš. Ali zato i napreduješ brže nego bilo gde drugde — ako izdržiš.

Ušao sam u svet nekretnina gotovo slučajno, kao što većina u Njujorku i uđe u nešto – preko prijatelja, na brzinu, bez jasne ideje šta radim, ali sa jasnim ciljem da uspem.

Iako sam došao da studiram, ubrzo sam shvatio da Njujork ne oprašta pasivnost, a posao u nekretninama je bio jedna od retkih opcija koja je nudila i priliku i fleksibilnost, ali i haos. I to kakav haos!

Radio sam izdavanje stanova po Menhetnu i Bruklinu.

Bukvalno sve: od stanova koji mirišu na „lifestyle magazin“ do onih koji mirišu… pa, ne bih znao tačno na šta, ali svakako ne na „open house“. Ponekad sam znao da se pitam da li agenti stavljaju parfem na kvake pre nego što ih pokažu – koliko puta me miris obmane, a pogled prizemlji.

Najaznimljiviji su mi bili opisi u oglasima na koje sam naletao nailazio na početku, a moram priznati koje sam kasnije i sam pisao. Fraze kako sto su  “sun-drenched”, “cozy”, “charming” i “exposed brick” su imale sasvim drugo znacenje.

U stvarnosti sunce si možda mogao da vidiš ako se skloniš u ugao i pod uglom od 82 stepena gledaš kroz prozor u odredjeno vreme.“Cozy” je značilo da je toliko malo da se takozvani „murphy bed“ otvarao iz zida i zauzimao ceo stan.

A „exposed brick“? To je bio zid koji izgleda kao da se zgrada ljušti iznutra. Taj zid koji se u oglasu promoviše kao, šarmantni deo stana, u stvarnosti je bio cigla koja nije ni zamišljena da se ikada vidi ali vlasniku je bilo lakše da je tako ostavi i doda stanu na karakteru. 

Ali to je šarm Njujorka – ljudi dolaze iz celog sveta i traže priču, a ne samo prostor.

I mi smo im to prodavali. Nismo im prodavali kvadrate, već iluziju da su deo nečeg većeg, bržeg, uzbudljivijeg – pa makar ta iluzija imala kupatilo koji ne može da se zatvori dok se tuširaš.

BIlo je stanova sa “original hardwood floors” – što je značilo da su daske škripale kao da si u horor filmu. Neretko su stanovi imali i “vintage bathtub”, a u stvari je bila ona mala kada na nogicama iz 1920. koju nikad ne možeš da opereš do kraja, a kad pustiš vodu, čuje se zvuk kao da lansiraju raketu sa sprata ispod. 

Ali znate šta? I takav stan je imao svog kupca.

Jer ljudi ne traže savršen stan, traže mesto koje će im značiti nešto. A mi smo im pomagali da to nađu – ili bar da poveruju da su to našli.

U tom haosu, sa jednom Nokijom i jednim parom elegantnih cipela, provodio sam dane pokazujući stanove, noseći ključeve, čekajući stanare koji kasne sat vremena, i pregovarajući s vlasnicima koji misle da njihov studio u Brooklyn-u od 22 kvadrata vredi kao salonac na Dorćolu.

Bio sam i psiholog, i portir, i kurir, i PR menadžer, i prevodilac između stanodavaca iz Bronksa i klijenata iz Indije. Njujork te nauči da istovremeno razgovaraš sa pet ljudi, gledaš dve mape (u tadašnjem nedostatku google maps) i tražiš slobodan taksi dok ti neko iz centralne kancelarije viče da kasniš.

Ali bilo je zabavno. Naučiš ljude, naučiš grad, naučiš sebe.

Postaneš deo živog sistema koji ne staje – i nekako u tome pronađeš ritam.

 

Beograd, 2013.

 Vratio sam se u Beograd, prvenstveno zbog  sina koji je tad imao nepune dve godine, koji je već tad imao američki pasoš, i koga su čekale babe, dede i ostali rodjaci da mu učine detinjstvo lepšim. 

Bio sam srećan. Nije to bio povratak iz poraza, nego iz pobede – vratio sam se jer sam želeo da ovde gradim sledeće poglavlje.

Imao sam osećaj da Beograd počinje da se budi, da se menja, i hteo sam da budem deo toga. Hteo sam da radim, da doprinosim, ali i da budem bliže porodici, prijateljima, ljudima koje sam godinama gledao samo preko Skype-a

I naravno – opet nekretnine.

Samo ovog puta komercijalne. Izdavanje i prodaja poslovnih prostora i lokala.

Ako me je Njujork naučio kako da se snađem, Beograd me je naučio kako da sačekam.

Ovde nema “showing at 3:15 PM sharp” – ovde je sve “ajde oko tri, pa kad stignemo.

Ne koristim previše Excel, niti volim da sedim za kompjuterom, to je više za ljude koji vole da imaju tabove i formule. Ja više volim razgovore, dogovore i ono staro, provereno – aj da vidimo ko šta hoće i šta možemo da napravimo zajedno.

U Njujorku sam možda znao sve kodove za ulazak u zgrade i sve brokere po imenu, ali ovde u Beogradu znam koliko iznosi service charge u najtraženijim poslovnim kompleksima, koliki je prosečan add-on faktor i koliko parking mesta imaju glavne poslovne lokacije.

Poznajem zakupodavce koji raspolažu vrhunskim poslovnim prostorima, ali ih namerno ne iznose u javnost, oslanjajući se na precizno pozicioniranje i tržišno znanje. Takođe, jasno razlikujem objekte koji beleže stvarnu potražnju od onih koji se plasiraju isključivo radi ispitivanja tržišnih reakcija.

Ali pored svega toga, znam i gde se jede najbolja mućkalica, i kako da rezervišem sto u klubu ili kafani čak i kada kažu da „nema gde igla da padne“.

U Beogradu se poslovi i dalje najbolje sklapaju u kafani, a poznanstva i lični kontakti često prave ključnu razliku.

Telefon mi i dalje predstavlja osnovno sredstvo za rad, i više nije Nokia nego neki novi I Phone, ali sad mogu da odgovorim na poruku dok šetam Beogradom, a ne da visim u „Subway-u“ i nerviram se što nemam dometa.

I dalje volim nekretnine – ne zbog kvadrata, nego zbog ljudi. Jer na kraju dana, bilo da je to „cozy apartment with exposed brick“u Bruklinu ili poslovni prostor na Novom Beogradu – pravi posao se dešava između ljudi.

A meni se čini da između Njujorka i Beograda – imam sasvim dobru priču.

I još bolju perspektivu.

 

Autor: Nikola Ivković, Business Development Director

Compare Listings